U rubrici “Stručni kutak” sportski novinari iz naše države pišu analize o bh. fudbalu. Odugovlačenje sa donošenjem odluke o nastavku ili prekidu Premijer lige Bosne i Hercegovine donosi veliku neizvjesnsot među Klubove i igrače elitnog ranga bh. fudbala. Njegovo viđenje te situacije nam donosi Saša Ibrulj, ugledni bh. sportski novinar, koji je radio i trenutno sarađuje s brojnim medijima. Saša je Mostarac i vrlo dobro upućen u Premijer Ligu BiH, a u njegovom “Opsajd” podcastu redovno razgovara sa istaknutim sportistima i bh. reprezentativcima.

PIŠE: SAŠA IBRULJ

Premijer liga Bosne i Hercegovine neće se igrati. Ali možda hoće. Možda i neće. Nije do nas. Ali mi radimo na tome da se igra. De facto je gotova. Optimistični smo. Sve je moguće. Možda ne baš sve. Vidjećemo.

Možda ovo djeluje kao nakaradno i pomalo bezobrazno karikiranje situacije, ali zapravo predstavlja sasvim realno sumiranje svega onoga što nam se posljednjih dana servira kada je u pitanju nastavak lige, prije svega iz Nogometnog saveza, a onda i iz klubova. Ukratko, ako ćemo stvarno da karikiramo, sve stane u parafrazu one ratne.

Mi bi kao da igramo, oni nam kao ne daju.

Da se razumijemo, nema apsolutno nikakve sumnje da su Nogometnom savezu i klubovima pravno i formalno ruke zavezane. Oni zaista ovise o odlukama nadležnih entitetskih organa i ne mogu sami pokrenuti i organizovati nastavak fudbalske sezone, kao što to uostalom nije mogao niti jedan drugi savez na svijetu. I nema sumnje da tamo ima ljudi koji žele donijeti odluku koja je prije svega dobra za fudbal, za igrače i klubove. No, takvih je malo.

Situacija u kojoj nemaju zadnju riječ dobro dođe i kao alibi. Jer, da opet naglasim, nema apsolutno nikakve sumnje da su i pojedinci i klubovi, i sadašnji i budući funkcioneri Nogometnog saveza, kao i uvijek i u svemu upetljani političari čitavu ovu krizu iskoristili za manji ili veći pokušaj ostvarivanja svojih privatnih interesa.

Neki jednostavno ne žele igrati jer nisu dovoljno dobri da naprave ono što im sadašnja situacija pruža, drugima se ne igra jer tako troše svoje pare, treći pokušavaju nasilno nametnuti autoritet, četvrti se već boje tog autoriteta, peti koprcaju i nogama i rukama da ne izgube svoj utjecaj… Imaju i šesti i sedmi i osmi, ali nema smisla da nabrajamo, već smo navikli da u fudbalu u BiH na prvo mjestu idu privatni interesi, pa onda sve drugo.

Kako bi trebalo biti? Takve se stvari kod nas ne pitaju, jer odgovor je uvijek isti, uvijek je neko drugi kriv. A u normalnoj situaciji Nogometni savez trebao bi biti prije svega odlučniji i za sebe donositi odluke koje su dobre za klubove i igrače. U normalnoj situaciji trebali bi imati i plan koji bi bio potpuno prilagođen aktuelnoj kriznoj situaciji, odnosno nekoliko verzija tog plana, u kojima su pokriveni svi mogući raspleti i detalji koje je opet vrlo važno na najbolji način iskomunicirati klubovima. Uostalom, dovoljno je pogledati tamo gdje gledamo najčešće, i to kad su sve sfere u pitanju – preko granice. Nisu tamo pretjerano pametniji od nas, i oni gledaju preko svojih granica, ali mi ih često kopiramo. Osim ovaj put. Jer susjedi su svoj početak lige planirali za 6. juni, a tu su odluku donijeli 6. maja; isto su uradile i komšije. Tih mjesec dana iskoristili su da klubove i igrače na najbolji mogući način pripreme za nastavak prvenstva.

Kod nas je Nogometni savez 25. maja – dakle, daleko iza svih ostalih – o najvažnijoj odluci još od ujedinjenja fudbala napisao tek vijesticu od 80 riječi (ilustracije radi, to vam je otprilike sedam puta manje nego ste do sada pročitali ovdje) u kojoj zapravo ne stoji ništa važno, samo su malo ljepše uobličili ono što smo mi ovdje naveli u uvodu. Sindikat je prije par sedmica javno postavio gomilu pitanja, a na njih još uvijek niko nije odgovorio.

I zato se sada postavlja važnije pitanje od onoga žele li svi igrati, odnosno ko ne želi. Pitanje je – može li se uopće igrati? Nogometni savez već danima i sedmicama, sada već i mjesecima, odgađa stvari – ne predlaže, ne zahtijeva, samo čeka. I ostavlja klubove u limbu. Dobar dio njih već je ostao bez nekih igrača, neki planirano, neki ne. Recimo, gotovo 40% igrača završava svoje ugovore s klubovima u periodu od kraja maja do kraja juna. To je samo po sebi poražavajuće, ali povlači i pitanje – šta će biti s tim igračima? Gotovo svi klubovi imaju dugovanja i šta će se desiti ako igrači ne budu željeli produžiti ugovore s postojećim klubovima? Odnosno prihvate ponude direktnih konkurenata, što je u teoriji moguće? Koliko će eventualno prvenstvo onda, da sutra odluče da se igra, biti regularno? Sredinom maja trebala je biti donesena i prvostepena odluka o licenciranju klubova, koja je navodno pomjerena za kraj ovog mjeseca što je za četiri dana. Koliko klubova ispunjava uslove igranja u Premijer ligi? I koliko ih u ovoj krizi može popraviti nedostatke? Već se zna da dva kluba ulaze, znači li to proširenje lige?

I ako znači, na koji način ako postoje klubovi koji ne ispunjavaju uslove? I šta ako je tih klubova neparan broj, ako smo prinuđeni iz lige “izbaciti” jednog ili tri ili njih pet, kako će izgledati Premijer liga naredne sezone? Kao što vidite, pitanja je gomila, možda i više od onih osamdeset riječi u koje je NSBiH zbio priču o nastavku prvenstva samo pet dana prije kraja mjeseca maja. Odgovori na dio njih zaista ovisi o kriznim štabovima i ministarstvima zdravstva, o političarima i lobistima. Međutim, na najveći dio njih Nogometni savez već sada je trebao imati i odgovore i alternativna rješenja i treće opcije, i jasno ih iskomunicirati klubovima. Onda bismo u nastavak ili prekid sezone, šta god da se desi, ušli s konkretnim rješenjima za klubove, igrače i organizaciju takmičenja.

Ovako će svaka naredna odluka za sobom povući lavinu novih pitanja i problema, a bosansko-hercegovačka fudbal još jednom ostaviti utisak amaterske cirkuske družine koja ne zna šta radi.

Valjda je u svemu ovome jedino to sigurna stvar.