U rubrici “Stručni kutak” sportski novinari iz naše države pišu analize o bh. fudbalu. Ko su pobjednici, a ko gubitnici takmičarske sezone 2018/19? Svoje mišljenje donosi Hajrudin Prolić, višegodišnji sportski novinar i urednik portala Sport Centar. Rubriku “Stručni kutak” Sindikat profesionalnih fudbalera u BiH realizuje s ciljem osnaživanja medijskih kapaciteta prilikom praćenja domaćeg fudbala.

PIŠE: Hajrudin Prolić

Strpljenje. Ako u jednu riječ treba smjestiti ključni element za dobre rezultate u domaćem prvenstvu, onda imamo pobjednika.

Iz strpljenja se crpe sve ostale vrline, od konzistentnosti do timskog duha. Svaki uspješan proces počinje od spremnosti da se uloži dovoljno strpljenja u građenje ekipe, pritom otrpe neke greške i dječije bolesti. Cijeli narativ o nekom uspješnom kolektivu je, dakle, baziran na floskuli da je zapravo za sve potrebno vrijeme.
Primjer Fudbalskog kluba Sarajevo iz ove sezone ne može biti jasnija ilustracija ove teze. Nakon nekoliko godina lutanja, čestog i korjenitog mijenjanja igračkog kadra, u Titovoj 38b opredijelili su se za “status quo” i to nakon sezone u kojoj trofejni klub nije osvojio ništa.

Loš je bio i početak ove sezone, debakl od 0:8 protiv Atalante teško je pao na želudac svim bordo navijačima. Loše su bile i partije u uvodu novog izdanja Premijer lige BiH. Očekivao se toliko puta viđeni scenario – smjena trenera, rokade u igračkom kadru, eventualne promjene u samom rukovodstvu…
Ništa od toga se nije desilo. Iz današnje perspektive jasno da je doneseno najbolje rješenje, ali u tom trenutku – kada brod tone, a voda navire sa svih strana – teško je bilo zamisliti situaciju u kojoj će orkestar na Titanicu uspjeti odsvirati koncert do kraja. I to besprijekorno.

Jer, Sarajevo je na koncu osvojilo duplu krunu, prvu u historiji kluba, ali nakon što je otrpjelo snažan udar oluje na samom startu putovanja.
Prijetnja dobrom rezultatu nakon osvajanja titule jesenjeg prvaka predstavljao je I zimski prelazni rok, nekoliko igrača iz Sarajeva je već zakoračilo u inozemstvo. Tu je također povučeno nekoliko ključnih poteza – produženi su ugovori sa Tatarom, Rahmanovićem, Velkoskim…

U klubu su izveli jasan zaključak. Bolje uložiti novac u postojeći kadar, vjerovati igračima koji su već tu i od kojih se tačno znaju očekivanja, koji poznaju sredinu i adaptirani su jedni na druge, nego ponovo istrgati nekoliko komponenti iz ekipe i ponovo graditi praktično sve ispočetka. Pa makar klub i propustio priliku za masnom zaradom. Svakako će sad profitirati od učešća u evropskim kupovima.

Samo treba imati strpljenja. A imali su ga, začuđujuće, i bordo navijači, poznati po kratkom fitilju. I u vremenima krize, kada je Zrinjski znatno istopio bodovnu razliku, stajali su uz voljeni klub. I na koncu bili nagrađenizajedničkim slavljem za svojim herojima ispred Vječne vatre. A o Zrinjskom možemo upravo pričati upravo u kontekstu rasturanja igračkog kadra. Godinama su Plemići bili u vrhu, tri titule državnog prvaka osvojili su zaredom, da bi zatim, upravo u zimskom prelaznom roku, ostali bez Nemanje Bilbije i Ognjena Todorovića.

Kakav udarac. Dosad su Mostarci uspješno plivali na tržištu, nerijetko nalazili adekvatne zamjene za igrače koje bi prodavali. Sve do jednom. Bilbija je bio deus ex machina ove ekipe, čovjek koji je u svega jednoj polusezoni postigao 14 golova (i završio istu kao drugi strijelac prvenstva). Nisu ga mogli zamijeniti Veselinović, Mandić ni ostale pridošlice… Kao ni Todorovića, uostalom. Ko zna kako bi se utrka za prvaka završila da su ova dvojica nosila dres Zrinjskog u tom foto-finišu prvenstva… Drugo mjesto na kraju je slaba utjeha za ekipu naviknutu na šampionske naslove. Pjesma Petra Graše se ove godine nije pjevala Pod Bijelim brijegom.

U drugom hercegovačkom kraju, pak, nemaju razloga biti nezadovoljni. Široki Brijeg je, ukratko, ostvario cilj. Imali su čak puleni Goceta Sedloskog i priliku osvojiti trofej, ali u finalu Kupa skupo ih je koštao visoki poraz u prvoj utakmici finala, na Koševu (0:3).
Ako je strpljenje bilo ključ uspjeha Sarajeva, nedostatak istog pokazao se kao kamen oko vrata klubu koji stanuje nekoliko trolejbuskih stanica dalje, na Grbavici. Tri trenera su vodila Željezničar ove sezone, jedina konstanta Plavih bila su ustvari turbulencije. Naravno da nije pomogao ni pritisak sa tribina, koji je postajao sve veći kako je takmičarska godina odmicala…

Na koncu je ekipa, tom truckavom i teškom stazom od makadama, ipak nekako izborila četvrto mjesto.Ali ne i plasman u Evropu. Nogometni savez BiH odbio je dodijeliti licencu Željezničaru zbog kašnjenja uplate zaostalog duga bivšem treneru Slavku Petroviću…

Zato su u Bijeljini, još jednom Petrovićevom nekadašnjem klubu, otvorili šampanjac. Umjesto Želje, u Evropu će izaći Radnik, koji je osvojio peto mjesto. Cijela priča bi trebala poslužiti kao nauk klubovima, ne samo onima koji su vječito u tom krugu ekipa kojima prijeti oduzimanje licenci, već i samom Nogometnom savezu BiH.
Dojam je da u NSBiH vlastitom birokratijom zapravo guše fudbalske kolektive pod izlikom da “oni samo poštuju pravila”, pritom zanemarujući činjenicu da bi Savez trebao biti taj koji je servis klubova i koji bi im na sve načine trebao pomoći, kako edukacijom, tako i konkretnim mjerama da bi se izbjegle situacije u kojima na kraju svake sezone gledamo mučne epizode sa prvostepenim i drugostepenim komisijama za licenciranje… Ovako ispada da je NSBiH samom sebi svrha, odnosno da nije tu zbog navijača, ekipa i fudbalera, kojima pomenute licence često “život znače”.

Vratimo se samom takmičenju. Šesta na tabeli završila je Mladost. U Doboju iz Kaknja bi vjerovatno na početku sezone potpisali takav rasplet. Klub je lišen tenzija i potresa koji drmaju većinu ostalih ekipa u PLBiH, stabilan kolektiv koji nerijetko zna pomrstiti konce timovima iz vrha. Pred njima je, uz postojeći ambijent i klupsku politiku, još mnogo godina u bh. eliti. Čvrsto na zemlji, bez prevelikih zalogaja. Megalomanija je, s druge strane, zamalo “sahranila” Čelik i Slobodu. Najednom se navijačima ovih ekipa probudio apetit za evropskom scenom, oba sastava u jednom trenutku, uz dobro vođenje s klupe Cihata Arslana i Zlatana Nalića, bila u gornjem dijelu tabele.

Na kraju se ispostavilo da trebaju biti sretni što će i naredne sezone njihovi ljubimci igrati u PLBiH.Zenički i tuzlanski klub jedva su se otarasili dugova zbog kojih im je iznad glava visila prijetnjaoduzimanja premijerligaške licence… Rezultatski gledano, vrlo pristojna sezona za obje ekipe, ali budućnost, ako ćemo pošteno, ne djeluje ružičasto, pogotovo uzimajući u obzir rasipanje igračkog kadra po završetku sezone.

Zvijezda 09 i Tuzla City obavili su misiju. Klubovima koji tek uđu u viši rang najteži je zadatak izboriti opstanak. Preživjeli su i smjene trenera, oscilacije u formi, kao i promjene unutar svlačionice, da bi na koncu ipak uplovili u mirnu luku. Dojam je da za tako nešto ipak treba imati stabilan izbor finansiranja. U prijevodu – investirore spremne da novcem zakrpe svaku rupu koja se ukaže na čamcu tokom plovidbe.

Krupa je doživjela volšeban kraj priče o klubu koji uspješno proizvodi i prodaje igrače. Ispostavilo se ipak da su prodali previše. Kad se svodio račun, ostali su s ekipom koja nije bila dovoljno konkurentna da bi zadržala status premijerligaša.

GOŠK? Najslabija ekipa prvenstva i potpuno logičan scenarij u kojem sezonu privode kraju zakucani na dnu. Povremeno bi bljesnuli, iznenadili ponekog favorita, ali u ključnim trenucima i mečevima ostajali su bez goriva…

Dakle, to je bila sezona 2018/19. Šta poželjeti za narednu? Više – svega. Prije svega, onih zbog kojih se igra prvenstvo, gledalaca. Toga je sve manje, ali ne samo zbog upitnog kvaliteta same Premijer lige, već i zbog nemara po pitanju same popularizacije takmičenja. To već ne bi trebao biti samo problem klubova i igrača, već i onih koji se prave da to nije njihov posao