U rubrici “Stručni kutak” sportski novinari iz naše države pišu analize o bh. fudbalu. Analizu izazova i mogućnosti napretka u omladinskim kategorijama donosi Sanel Konjhodžić, urednik portala Sport1.ba i novinar dnevnog lista Oslobođenje. Rubriku “Stručni kutak” Sindikat profesionalnih fudbalera u BiH realizuje s ciljem osnaživanja medijskih kapaciteta prilikom praćenja domaćeg fudbala.

PIŠE: Sanel Konjhodžić

Bosna i Hercegovina ima blizu deset hiljada registrovanih dječaka u rasponu od šest do devetnaest godina, koj se bave fudbalom. U fudbalu, kao i u svakoj životnoj sferi, dešava se filtriranje, koje na kraju iz cijele mase dječaka proizvede tek njih desetak koji i nakon juniorskog staža postanu fudbaleri, a tek njih nekoliko igra fudbal na vrhunskom nivou. Kada kažemo na vrhunskom nivou, onda tu podrazumijevamo da naprave transfer u inozemne klubove i nastupaju u kvalitetnim ligama, te izbore status reprezentativca u seniorskom timu.

Postavlja se pitanje šta se zapravo dešava sa masom fudbalera, koji nakon što izađu iz juniora, jednostavno nestanu sa scene? Većina njih ostaje praktično na ulici, neki pokušavaju da kroz niželigaške klubove budu zapaženi, neki odlaze nekim kanalima na probe izvan BiH, ali u suštini dosta njih nakon dvije ili tri godine pokušaja da se takmičarski ‘vrate’, na kraju odustaju, a sva njihova povezanost sa fudbalom ostaje na igranju termina sa rajom iz šiša barova. Zašto je to zapravo tako i gdje se zapravo gubi ta nit između juniorskog i seniorskog tima?

Prije svega moramo biti i realni da veliki broj dječaka krene u fudbal iz razloga što je to želja njihovog oca ili nekoga iz porodice, što je u startu pogrešan pristup, koji se kasnije odražava na dječje frustracije trenerom, treningom i svim propratnim detaljima. To je jedan od razloga zašto ih veliki broj otpada, već u ranom dobu. No, ako kažemo da se nećemo baviti mlađim uzrastima, nego konkretno o juniorskom stažu, onda moramo sagledati sve činjenice iz ugla samog igrača, ali i svih ostalih faktora koji utječu na razvoj igrača, ali i samog kluba za koji nastupa.

Prije svega osnovna i jedina logična činjenica je da bi se neki junior razvio u seniorskog igrača, potrebno mu je davati priliku kako bi sticao iskustvo i rutinu. Činjenica je također da se treneri u našim klubovima slabo odlučuju na davanje prilike mladim igračima. Pritisak pozitivnog rezultata, ispunjavanja klupskih, ponekad nerealnih, ciljeva, utječu na to da treneri više vjeruju iskusnijim fudbalerima, od kojih se nadaju da im se neće dešavati greške, kakve se sigurno moraju desiti mladom fudbaleru, koji je tek na početku karijere. Daleko od toga da će bilo koji trener raditi kontra sebe i ako u kadru ima kvalitetnog mladog fudbalera, koji je više nego konkurentan za nastup u startnoj postavi, da će ‘zatvarati oči’ pred tom činjenicom i zatvarati mu vrata prvog tima. No, ipak će se, kada je ‘na vagi’, većina trenera odlučiti za iskusnijeg fubalera. Trenerska vrteška u Premijer ligi BiH, pokazatelj je koliko zapravo uprave klubova imaju strpljenja za trenere, a podatak da se svake godine promijeni 30 i više trenera, jasno govori o tome koliko šefovi struka u bh. klubovima nemaju komocije za eksperimentisanje.

Tu dakle dolazimo do drugog segmenta, a to su sami klubovi. Većina će ih kada ih pitate o problemu mladih fudbalera reći deklarativno da će svaki kvalitetan fudbaler, dobiti priliku za igranje i da je to osnova klupske strategije. Tako automatski prebace odgovornost na trenera, ali se ne libe uručiti otkaz šefu stručnog štaba, nakon jednog, dva ili tri poraza, bez obzira sa kakvim je kadrom nastupio. Opet se vraćamo na pritisak na trenera prouzrokovan od strane uprave, ali ne smijemo zaboraviti i na pritisak navijača koji prate klubove za koje navijaju.

Pojam navijača podrazumijeva da je kupovinom ulaznice, automatski postao vlasnik trenerske licence, a svoj vokabular i (ne)znanje obično sruče na igrače na zelenom terenu. Svoje nezadovoljstvo obično iskazuju neobičnim psovkama, koje sasvim sigurno na mlade igrače ne djeluju nimalo ohrabrujuće, naprotiv. Čast izuzecima, naravno kojih nije mali broj, ali jednostavno pored svih pritisaka i taj pritisak sa tribine je sasvim sigurno dodatni, koji im onemogućava razvoj. Koliko god govorili da se ne obaziru na to, duboko u svojoj podsvijesti takve stvari utječu na njihove prezentacije.

Rješenje za ovakve stvari naravno postoje, ali bi vjerovatno bile bolne, kako po budžete klubova tako i po rezultate u startnom periodu. Formiranje U-23 lige jedan je od načina kako i na koji riješiti ovaj problem. Liga u kojoj bi prema potrebi bilo dozvoljeno da u timu budu, primjera radi, dva starija fudbalera, imala bi višestruki značaj. Prije svega, mladi fudbaleri bi dobili priliku da imaju utakmice, koje bi bile zahtjevnije od onih koje igraju u omladinskim ligama. Da se ne lažemo dosta utakmica u našoj juniorskoj ligi je igra mačke i miša. Druga jako bitna stvar je podatak da bi mogli na neki način akumulirati dovoljan broj utakmica protiv seniora. Sigurno da bi im i manji pritisak u ovakvim utakmicama bio dodatni bonus. Ono što je problem, a pomenuli smo na samom startu, je činjenica da bi organizovanje ovakve lige bio udar na ionako skromne budžete klubova u Premijer ligi BiH, pa je to vjerovatno još uvijek nezamislivo u situaciji kakva jeste trenutno.

Druga stvar je ‘dekret’ odnosno pravilo koje bi nametnuo NFS BiH o tzv. zaštićenom godištu. Donošenje takve odluke imali bismo višestruku korist. Odluka o zaštićenom godištu postoji i sada, ali ona je više forme radi, a kaže da u zapisniku moraju biti minalno tri igrača koja su mlađa od 21 godine. Odlukom da primjera radi četiri igrača do 21 godine moraju u svakom momentu biti na travnjaku, svakako da bismo prevenstveno podmladili timove, dali priliku da mladi fudbaleri dobiju prostor za nastup, a samim tim natjerali klubove da mijenjanju način i model poslovanja. Kroz par godina sigurno da bi bio stvoren sistem u kojem bi u konačnici dobrobit bila za sve. Kako za mlade igrače, preko klubova za koje nastupaju, do saveza i državnih reprezentacija. To bi kao rezultat povlačilo da i na klupi mora biti nekoliko igrača koji ispunjavaju taj kriterij, radi eventualnih izmjena. Sa ove distance se može reći da je pitanje koliki bi kvalitet bio na samom terenu, ali bi sigurno kroz par godina, sami klubovi se sve više okretali svom omladinskom pogonu i ulagali u mlade igrače, kako bi ih mogli uklopiti u plan i viziju igre. Umjesto što se dovode igrači od po 30 i više godina iz regije, klubovi bi plasirali svoje proizvode na teren samim tim i tržište, dok bi tako bile selektirane i generacije za sve reprezentativne selekcije, što bi bila odlika jednog pravljenja sistema ili ako ništa pokušaja pravljenja istog.

Svakako da je ova tema stvar za ozbiljnu analizu stručnjaka, koji bi primjerima iz prakse ponudili konkretne načine kako prevazići ovaj problem. Dva gore navedena primjera nisu garant ničega. Niko ne može garantovati ništa, ali od nečega se mora krenuti. Praksom modifikovati, dok se ne nađe kvalitetno rješenje na dobrobit sviju. Problem mladih igrača bi u cijelom lancu trebao biti obrnut proces interesovanja. Savez i klubovi su ti kojima bi trebao biti interes da imaju mlade igrače, konkurentne i spremne za nastupe. Savez bi u svom dvorištu imao bazen za popunjavanje selekcija. Mišljenja sam da je bilo kojem selektoru lakše pratiti fudbalera koji igra na našim terenima, nego nekog dječaka iz Neustadta ili Kristijansanda. Ili nije? Svaki klub bi tako plasirao robu na tržište, a što prije to shvate bit će im lakše ‘uhvatiti voz’ sa Evropom koja to odavno radi. Onda dolaze i igrači kojim bi domaći klubovi stvorili poligon za dokazivanje, a onda bi sve bilo praktično do njih i njihove želje za radom i dokazivanjem.

Nedovoljan rad sa juniorima, nepostojanje prave vizije za omladince, velika količina nebrige za njima i mala prilika za dobijanje šanse u seniorskom pogonu, dovodi do toga da se mladi igrači totalno pogube, a samo rijetki uspiju da se vrate na pravi kolosijek. Dobra stvar je što su klubovi u prilici da izaberu svoj put, a kada će i kako shvatiti da je možda puno bolje ‘progutati’ slabiji rezultat u jednoj ili dvije sezone, nauštrb promocije mladih kvaliltetnih fudbalera, ostaje da se vidi.